Život u troje?
Nakon cijele godine konačno je došao zasluženi odmor.
I super, odem ja iz velegrada u malo misto, tamo di je srce, i opet (opet, da) otvorim ovo čudo.
Zašto?
Možda jednostavno moja nevjerojatna potreba za pričanjem, i činjenica da tu i tamo moram pustiti najbliže da se koji sekund odmore od mog baljezganja.
No dobro, nije bitno...
Temperature 40plus su udarile u glavu (ja stvarno vjerujem da je 40+ a ne kako oni kažu jer njihova mjerenja su ili 2 metra pod zemljom ili u najdubljoj šumi gdje sunce jedva provire), stara ekipa se skupila...
Kad malo razmislim, u jednom trenu, eventualno jednoj godini, sve se promijenilo. Ekipa.
Tako sam npr. neki dan bila kod prijateljice koja je rodila (dobro,rodila je prije 6mjeseci..)
Mimi (rodica) i ja kupile maloj haljinicu, keksiće i sve ostale gluposti koje nosiš da "ne dođeš praznih ruku".
I spuštamo se niz stepenice, prisjećajući se kako smo prije mnogo godina tu dolazile igrat se; preskakat tada popularni gumi gumi, peći krumpire... a sada dolazimo vidjeti Ružino dijete.
Ulazimo u kuću, koja je bila puna, skupilo se susjeda, svi došli, ko da je tek rodila; doduše nije im za zamjerit kad se odselila i eto prvi put je malu dovela u rodnu kuću.
Ljubimo se. Grlimo. Pogledom odmah tražim bebu. Oči mi sjaje. Prekrasna je. Ali doslovno prekrasna. Uzela sam ju u naručje i ljuljuškala slušajući priče o prvom porodu stare prijateljice... dvosjekli mač- slušaš njenu priču, kako je bila slaba, kako su je rezali, prirodnim putem nije mogla rodit jer je ona presitna (165cm) a beba prevelika (imala je 4,70 kg kad se rodila), kako su babice jadne i nepristojne...sve te muke da bi na svijet došlo prekrasno stvorenje koje držiš u rukama. I uistinu sam pomislila kako stvarno to ne želim nikad- dobro, to je malo preradikalno razmišljanje, ali barem nebi još za određeni broj XXL godina... a onda opet pogledam malu Lanu i raznježim se cijela... poželim jedno odmah, da ga imam za po doma hehe ;)
Ruža je rekla jednu rečenicu nad kojom sam se zamislila. "Nisam ja ostala trudna slučajno, mi smo stvarno htjeli bebu."
Oke, drago mi je zbog nje jer joj je lijepo u braku, muž se stvarno brine za nju, ali koliko realna može biti izjava jedne 20ogodišnjakinje da je ona uistinu htjela dijete.
Gdje ti je perspektiva, gdje su oni lijepi trenuci kad ko konj učiš nebi li prošao ispit, a kad ga prođeš odeš na zasluženi odmor.
Gdje su besane noći koje ćeš provest plešući s ekipom.
Gdje su jutra koja će ti se činiti bajkovitima jer ćeš se probuditi pored momka za kojeg baš u tom periodu misliš da je ljubav tvog života.
Gdje su noći ispod zvijezda...
Gdje...
Možeš li se zasititi svega toga kroz srednju školu a kad dođe faza pupoljka zrelosti da jednostavno ne trzaš na sve to nego se posvetiš ozbiljnom životu?
Možemo li se tek tako odreći nekih snova, putovanja, usavršavanja samih sebe?
Mislim da u dvoje mogu sve to... ali u troje??
I super, odem ja iz velegrada u malo misto, tamo di je srce, i opet (opet, da) otvorim ovo čudo.
Zašto?
Možda jednostavno moja nevjerojatna potreba za pričanjem, i činjenica da tu i tamo moram pustiti najbliže da se koji sekund odmore od mog baljezganja.
No dobro, nije bitno...
Temperature 40plus su udarile u glavu (ja stvarno vjerujem da je 40+ a ne kako oni kažu jer njihova mjerenja su ili 2 metra pod zemljom ili u najdubljoj šumi gdje sunce jedva provire), stara ekipa se skupila...
Kad malo razmislim, u jednom trenu, eventualno jednoj godini, sve se promijenilo. Ekipa.
Tako sam npr. neki dan bila kod prijateljice koja je rodila (dobro,rodila je prije 6mjeseci..)
Mimi (rodica) i ja kupile maloj haljinicu, keksiće i sve ostale gluposti koje nosiš da "ne dođeš praznih ruku".
I spuštamo se niz stepenice, prisjećajući se kako smo prije mnogo godina tu dolazile igrat se; preskakat tada popularni gumi gumi, peći krumpire... a sada dolazimo vidjeti Ružino dijete.
Ulazimo u kuću, koja je bila puna, skupilo se susjeda, svi došli, ko da je tek rodila; doduše nije im za zamjerit kad se odselila i eto prvi put je malu dovela u rodnu kuću.
Ljubimo se. Grlimo. Pogledom odmah tražim bebu. Oči mi sjaje. Prekrasna je. Ali doslovno prekrasna. Uzela sam ju u naručje i ljuljuškala slušajući priče o prvom porodu stare prijateljice... dvosjekli mač- slušaš njenu priču, kako je bila slaba, kako su je rezali, prirodnim putem nije mogla rodit jer je ona presitna (165cm) a beba prevelika (imala je 4,70 kg kad se rodila), kako su babice jadne i nepristojne...sve te muke da bi na svijet došlo prekrasno stvorenje koje držiš u rukama. I uistinu sam pomislila kako stvarno to ne želim nikad- dobro, to je malo preradikalno razmišljanje, ali barem nebi još za određeni broj XXL godina... a onda opet pogledam malu Lanu i raznježim se cijela... poželim jedno odmah, da ga imam za po doma hehe ;)
Ruža je rekla jednu rečenicu nad kojom sam se zamislila. "Nisam ja ostala trudna slučajno, mi smo stvarno htjeli bebu."
Oke, drago mi je zbog nje jer joj je lijepo u braku, muž se stvarno brine za nju, ali koliko realna može biti izjava jedne 20ogodišnjakinje da je ona uistinu htjela dijete.
Gdje ti je perspektiva, gdje su oni lijepi trenuci kad ko konj učiš nebi li prošao ispit, a kad ga prođeš odeš na zasluženi odmor.
Gdje su besane noći koje ćeš provest plešući s ekipom.
Gdje su jutra koja će ti se činiti bajkovitima jer ćeš se probuditi pored momka za kojeg baš u tom periodu misliš da je ljubav tvog života.
Gdje su noći ispod zvijezda...
Gdje...
Možeš li se zasititi svega toga kroz srednju školu a kad dođe faza pupoljka zrelosti da jednostavno ne trzaš na sve to nego se posvetiš ozbiljnom životu?
Možemo li se tek tako odreći nekih snova, putovanja, usavršavanja samih sebe?
Mislim da u dvoje mogu sve to... ali u troje??
